Prava iz radnog odnosa

Osvrt na analizu stanja i primjenu propisa u oblasti prava iz radnog odnosa: ZLOUPOTREBA ZAKONA I NEDOSTATAK ADEKVATNE PRAVNE ZAŠTITE

Već i površnom analizom stanja i primjene propisa u oblasti radnog prava vrlo brzo se dolazi do činjenica koje ukazuju da su važeći propisi u BiH, u vezi sa pravima iz radnog odnosa, u značajnom dijelu nejasni, nedorečeni i međusobno neusklađeni, kao što je takođe evidentno da se određeni propisi neophodni za ostvarivanje i zaštitu ovih prava zaposlenika ne donose. Isto tako, konkretni postupci u vezi sa pravima iz radnog odnosa koji se vode kod poslodavaca, te nadalje pred sudovima i organima uprave, očito su nedopustivo spori, neefikasni, pretjerano skupi i nesvrsishodni. Na postojanje činjenica i stanja, kako je prethodno navedeno, upućuju i praktična iskustva iz konkretnih postupaka u koje su pravnici Udruženja Vaša prava BiH svakodnevno u svom radu uključeni.

U ovoj izuzetno važnoj pravnoj oblasti gdje se pojavljuje obaveza nesmetane egzistencije osnovnih ljudskih prava, zaštićenih pravnim aktima međunarodnog karaktera, te Ustavom i zakonodavstvom na različitim nivoima države, u BiH vlada opšte šarenilo i nejednakost. Propisi koji predmetna prava trebaju definisati i obezbijediti uveliko su nedorečeni i međusobno neusklađeni, kako između sebe, tako sa međunarodnim aktima. Posljedica ovakve situacije je da poslodavci propise najčešće ne primjenjuju ili iste tumače samovoljno i selektivno, po vlastitom nahođenju zavisno o vlastitim interesima u pojedinim slučajevima.

USKRAĆIVANJE MATERIJALNIH PRAVA I NEEFIKASNOST DRŽAVNIH INSTITUCIJA U POSTUPCIMA

Pri ovome, poslodavci zaposlenicima najviše poteškoća uzrokuju generalno uskraćivanjem materijalnih prava, koja im pripadaju, kao i prava na efikasnu pravnu zaštitu. Ovo je posebno izraženo kada su u pitanju postupci prijema u radni odnos, postupci otkaza ugovora o radu, disciplinski postupci i izricanje mjera, ali i u vezi sa realizacijom prava i obaveza po osnovu zarađenih a neisplaćenih plata, uplate doprinosa, u situacijama davanja otkaza zbog ekonomskih, tehničkih ili finansijskih razloga, te prilikom (ne)isplaćivanja otpremnina. Analizirajući zakonsku regulativu, te primjenu propisa iz oblasti radnog prava kroz praktične slučajeve korisnika Vaših prava BiH, dolazi se do zaključka da se najveći broj zaposlenika ili bivših zaposlenika nalazi u situaciji kršenja prava po prethodno navedenom osnovu, a posebno u vezi sa odlučivanjem, odnosno uskraćivanjem prava, neriješenim statusom radnika “na čekanju”, te kada se zaposlenike upućuje na čekanje zbog prekida posla. Kao izrazito naglašen pojavljuje se i problem očite neefikasnosti i neažurnosti formiranih Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu FBiH i člana 152 Zakona o radu RS, ali i generalno neefikasnosti državnih organa (sudovi i organi uprave) kada o predmetnim pravima odlučuju. Isto tako, prisutne su brojne blokade i nedostatak funkcionisanja sistema po okončanju dugog i mukotrpnog postupka, kada se pojavljuje obaveza realizacije pravosnažne i izvršne odluke o određenom pravu u vezi sa radnim odnosom zaposlenika, koja se dobija nakon izrazito dugog vremenskog perioda, čemu su prethodili različiti mukotrpni postupci (upravni, sudski, upravni spor, postupak povodom apelacija i slično), povodom podnesenog zahtjeva zaposlenika za zaštitu nekog od propisanih prava, ugroženog nezakonitim djelovanjem poslodavca.

POTREBA HARMONIZACIJE PROPISA U VEZI SA PRAVIMA IZ RADNOG ODNOSA

Iz elaboriranog stanja proizlazi da su, kako je navedeno, važeći propisi u BiH, u vezi sa pravima iz radnog odnosa nejasni i nedorečeni, neusklađeni sa međunarodnim konvencijama i standardima, ili se isti ne primjenjuju, da u entitetima egzistiraju različita zakonska rješenja, koja prate različita postupanja sudova i organa uprave, uz neefikasne i skupe postupke, te široko rasprostranjene zloupotrebe i nedostatak adekvatne pravne zaštite zaposlenika.

Uzimajući u obzir prethodno navedene činjenice, dolazi se do zaključka da je oblast radnih prava u BiH u najvećoj mjeri nesređena, pa se u vezi sa ovim kao moguće rješenje, od strane Vaših prava BiH ispostavlja preporuka u cilju angažmana na usklađivanju domaćih propisa sa međunarodnim instrumentima zaštite iz ove oblasti, neophodne harmonizacije legislative iz oblasti radnih odnosa sa međunarodnim aktima i instrumentima zaštite ljudskih prava, što trenutno nije slučaj, te donošenje zakona na državnom nivou kojim bi na jedinstven način bila uređena pitanja iz oblasti radnih prava.

Na kraju, se može konstatovati da u procesima, koji bi trebali uslijediti u vezi sa prethodno navedenim pitanjima, posebno značajno ulogu ima država, koja se mora koristiti raspoloživim mehanizmima da obezbijedi i zaštiti prava zaposlenika. Sa druge strane takođe je očita potreba za postojanjem dobro organizovane sindikalne organizacije, koja bi morala djelovati puno energičnije, u objektivno postojećoj situaciji postojanja kršenja i neuvažavanja prava iz radnog odnosa, sa ciljem borbe za zaštitu interesa i ostvarivanje prava zaposlenika.

ZAŠTITA MATERINSTVA U ENTITETSKIM ZAKONIMA O RADU

Zakon o radu Republike Srpske (Službeni glasnik RS 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03)

Zakon o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH 43/99, 32/00, 29/03)

U ovoj analizi uporedno ćemo predstaviti najznačajnije odredbe entitetskih zakona o radu (ZOR) koje svojim odredbama regulišu posebnu zaštitu žena tokom i poslije trudnoće. Zakon o radu Federacije BiH reguliše zaštitu materinstva u glavi VI – Zaštita zaposlenika, Odjeljkom 2. Zaštita žene i materinstva, dok je Zakonom o radu Republike Srpske ovu zaštita regulisana u glavi V – Zaštita radnika, Odjeljkom 3. Posebna zaštita žene i materinstva.

ZAPOŠLJAVANJE I OTKAZ UGOVORA O RADU U TRUDNOĆI

Član 53. ZORFBiH

Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je, osim u slučajevima iz člana 54 stav 1. ovog zakona, rasporediti na druge poslove.

Član 71. ZORRS

Poslodavac ne može odbiti da primi u radni odnos ženu zbog toga što je trudna,

niti joj može otkazati ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsustvo.

Iako su nediskriminacija prilikom zapošljavanja i uslovi za otkaz ugovora o radu propisani i drugim odredbama entitetskih zakona o radu, zakonodavci su našli za shodno da posebnim odredbama posebno naglase zaštitu žene u trudnoći.

Međutim, u praksi poslodavci u oba bh. entiteta se najčešće ne obaziru na ove odredbe. Rijetke su situacije da poslodavci primaju trudnice na rad, dok je vrlo česta pojava da trudnice koje imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme dobijaju otkaze sa obrazloženjem da su tehnološki višak. Time, u stvari, poslodavci nastoje da prikriju da je trudnoća isključivi razlog otpuštanja žene.

RASPOREĐIVANJE ŽENE NA DRUGO RADNO MJESTO TOKOM TRUDNOĆE

Član 54. ZORFBiH

Žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenja djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik.

Ako poslodavac nije u mogućnosti da osigura raspoređivanje žene u smislu stava 1. ovog člana, žena ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

Privremeni raspored iz stava 1. ovog člana ne može imati za posljedicu smanjenje plaće žene.

Ženu, iz stava 1. ovog člana, poslodavac može premjestiti u drugo mjesto rada, samo uz njen pismeni pristanak.

Član 72. ZORRS

Na osnovu nalaza i preporuke nadležnog doktora medicine, žena za vrijeme trudnoće i dok doji dijete može biti privremeno raspoređena na druge poslove ako je to u interesu očuvanja njenog zdravlja ili zdravlja djeteta.

Ako poslodavac nije u mogućnosti da ženi obezbijedi raspored na drugi posao u smislu stava 1. ovog člana, žena ima pravo na odsustvo s rada, uz naknadu plate, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Ova naknada ne može biti manja od naknade koju bi žena ostvarivala da je ostala na svom radnom mjestu.

Ženu za vrijeme trudnoće i majku djeteta do dvije godine starosti, poslodavac može rasporediti na rad u drugo mjesto rada samo uz njen pristanak.

Može se primijetiti da entitetski zakoni ovu situaciju regulišu na gotovo identičan način, s tim što je ZORRS nešto precizniji u dijelu kojim se propisuje do kada žena može biti raspoređena na drugo radno mjesto.

S druge strane ZORFBiH je izričit kada kaže da se žena može premjestiti u drugo mjesto rada, samo uz njen pismeni pristanak, dok ZORRS ne navodi striktno pismeni pristanak.

Vaša prava BiH su mišljenja da i odredbu u ZORRS treba tumačiti tako da je potreban pismeni pristanak žene, radi sprječavanja zloupotreba poslodavaca.

PORODILJSKO ODSUSTVO

Član 27 Zakona o izmjenama i dopunama ZORFBiH

Član 55 mijenja se i glasi: “Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno.

Na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja.

Žena može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana poslije porođaja.”

Ovim članom izmijenjen je dotadašnji član 55 ZOR-a, koji je, između ostalog, predviđao da žena ima pravo na porođajno odsustvo od 18 mjeseci neprekidno za blizance, treće i svako slijedeće dijete, čime je smanjen nivo prava.

Član 73 ZORRS

Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno, a za blizance i svako treće i naredno dijete, u trajanju od 18 mjeseci neprekidno.

Na osnovu zahtjeva žene i preporuke ovlašćenog doktora medicine, žena može otpočeti sa korišćenjem porodiljskog odsustva 28 dana prije dana porođaja.

Roditelji djeteta mogu se sporazumjeti da odsustvo iz stava 1. ovog člana, nakon isteka 60 dana od dana rođenja djeteta, umjesto majke nastavi da koristi otac djeteta.

(Stav 3. ovog člana dodan je Zakonom o izmjenama i dopunama ZORRS (SGRS 47/02.)

Određivanje dužine porodiljskog odsustva je vrlo osjetljivo pitanje sa aspekta ostvarivanja opšteg društvenog interesa za povećanjem nataliteta, te udovoljavanja interesima poslodavaca za što kraćim porodiljskim odsustvom.

Zakonodavac u RS se, ipak, opredijelio za duže porodiljsko odsustvo u slučaju rađanje blizanaca, trećeg i svakog narednog djeteta, dok u FBiH porodiljsko odsustvo u svim slučajevima traje jednu godinu.

Valja naglasiti da pojedini analitičari smatraju da dužina porodiljskog odsustva u BiH destimuliše poslodavce da zapošljavaju žene, sa objašnjenjem da mnoge ekonomski jače zemlje imaju kraće porodiljsko odsustvo, od kojih neke čak i ispod 20 sedmica.

Činjenica je da poslodavci radije zapošljavaju muškarce, te da ostaje otvoreno pitanje da li bi kraće porodiljsko odsustvo doprinijelo povećanju nataliteta i povećanom zapošljavanju žena.

Vaša prava BiH su mišljenja da bi ublažavanju ovog problema, uz eventualne izmjene propisa, doprinijelo i poboljšanje ustanova za zbrinjavanje djece (jaslica i obdaništa), kao i smanjenje troškova za boravak djece u njima, uz participaciju organa vlasti.

KAZNENE ODREDBE

Oba entitetska Zakona o radu ustanovljavaju prekršajnu odgovornost poslodavca i odgovornog lica kod poslodavca za povrede navedenih odredbi, te predviđaju određene novčane kazne.

ZORRS predviđa novčanu kaznu od 3.000 do 10.000 KM za poslodavca – pravno lice i 500 KM za odgovorno lice, dok ZORFBiH predviđa novčanu kaznu od 1.000 do 7.000 KM za poslodavca i 200 do 700 KM za odgovorno lice.

Inicijativu za vođenje prekršajnog postupka daju Inspekcije rada, a o visini kazne odlučuje prekršajni sud cijeneći okolnosti pod kojima je konkretan prekršaj učinjen.

ZAKLJUČAK

Može se konstatovati da zakoni o radu u oba bh. entiteta deklarativno štite prava žena u trudnoći i po porođaju, ali da u praksi poslodavci učestalo krše ta prava. Zbog toga je važno naglasiti značaj i ulogu inspekcije rada kojoj entitetski zakoni o radu (član 149 ZORRS i član 131 ZORFBiH) povjeravaju nadzor nad primjenom zakona, a takođe i sudova po tužbama žena za zaštitu prava.

Primjena člana 143 Zakona o radu FBiH: PRAVA I ZAŠTITA RADNIKA NA ČEKANJU

Stupanjem na snagu Zakona o radu Federacije BiH (SNFBiH 43/99), odredbom člana 143 pokušala se riješiti situacija velikog broja zaposlenika čiji je radno-pravni status ostao neriješen godinama nakon rata. Zakon o radu je članom 143 predvidio:

1. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

2. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

3. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

4. Ako zaposlenik na čekanju posla iz stavova 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

5. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

6. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz stavova 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

7. Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz stavova 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

Naknadno, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (SNFBiH 32/00), izmijenjen je član 143, stav 4. i glasi: “Ako zaposlenik na čekanju posla iz stavova 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.“

Iza stava 4. dodat je novi stav 5., koji glasi: “Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to:

  • za staž do 5 godina – koeficijentom 1,33
  • za staž od 5 do 10 godina – koeficijentom 2,00
  • za staž od 10 do 20 godina – koeficijentom 2,66
  • za staž preko 20 godina – koeficijentom 3,00”

Dodavanjem novog stava, dotadašnji stavovi 5., 6. i 7. postali su stavovi 6., 7. i 8.

Iz gore navedenih odredbi Zakona o radu jasni su uslovi koji su se morali ispuniti da bi zaposlenik stekao status zaposlenika na čekanju posla i kako bi mogao da ostvari prava po članu 143 Zakona o radu Federacije BiH. Ti uslovi su slijedeći:

  1. da se zaposlenik zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine,
  2. da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,
  3. da u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.

Kada zaposlenik ispuni sva tri navedena uslova, smatra se zaposlenikom na čekanju posla. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu Zakona o radu zatekao na čekanju posla kao i onaj koji se po zakonu smatra zaposlenikom na čekanju posla, mogao je u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (do 05.05.2000. godine), osim ako poslodavac nije prije isteka ovog roka zaposlenika pozvao na rad. Nakon tog perioda i ukoliko nije bio pozvan na rad, zaposleniku je po sili zakona prestajao radni odnos, uz pravo na isplatu otpremnine.

Nažalost, implementacija odredbi člana 143 Zakona o radu u praksi tekla je veoma sporo. Iako se kroz odredbe člana 143 Zakona o radu nastojao riješiti problem radno-pravnog statusa zaposlenika kojima je zbog ratnih okolnosti status ostao neriješen, veoma mali broj poslodavaca je doslovno primjenjivao pomenute odredbe. U praksi je to za posljedicu imalo izuzetno veliki broj zaposlenika koji i danas, sedam godina nakon što je na snagu stupio Zakon o radu, pokušavaju ostvariti svoja prava po članu 143.

SUDSKA ZAŠTITA U OKVIRU ČLANA 143 ZORFBiH

Zaposlenik koji je smatrao da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143 stav 1. i 2. mogao je u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije, rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143.

U postupcima pred komisijama za implementaciju člana 143 Zakona o radu, kantonalna komisija je mogla saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike, pozvati svjedoke i vještake, tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantne informacije. Ove mogućnosti dokazivanja radi utvrđivanja relevantnih činjenica koje su bile odlučujuće za donošenje zakonitih odluka kantonalne komisije su koristile vrlo rijetko, pa je veliki broj rješenja kantonalnih komisija bio predmet žalbenog postupka pred Federalnom komisijom. Odluke Federalne odnosno kantonalnih komisija su konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom. Ovakva odredba, u kontekstu sudske zaštite, je bila nedorečena, jer nije jasno upućivala na to da li se sudska zaštita ostvaruje pred nadležnim općinskim sudom u parničnom postupku ili pred kantonalnim sudom u upravnom sporu.

Dugo je trebalo da sudska praksa da svoje mišljenje o karakteru samih akata koje donose komisije za implementaciju člana 143. Ovo prije svega, jer su komisije za implementaciju člana 143 bila posebna sui generis tijela formirana u okviru i od strane organa uprave, a vrlo često su u svom radu, bar kada je u pitanju postupak, primjenjivale odredbe Zakona o upravnom postupku Federacije BiH.

Kada je u pitanju sudska zaštita prava u okviru člana 143 Zakona o radu, dosadašnja praksa je bila da su konačne odluke komisija mogle biti predmet spora pred nadležnim općinskim sudovima.

Vrhovni sud Federacije BiH je već ranije, tokom 2004. godine dao tumačenje pravnog karaktera i sudskog ispitivanja rješenja donesenih od strane komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu. U tom smislu, navodimo stav Vrhovnog suda, koji je postupajući po tužbi radi ćutanje administracije podnesene u upravnom sporu radi nedonošenja rješenja u zakonskom roku od strane Federalne komisije zauzeo slijedeći stav: “NE MOŽE SE PODNIJETI TUŽBA U UPRAVNOM SPORU PROTIV TUŽENE FEDERALNE KOMISIJE ZA IMPLEMENTACIJU ČLANA 143 ZAKONA O RADU ZBOG NEDONOŠENJA DRUGOSTEPENOG RJEŠENJA PO IZJAVLJENOJ ŽALBI (ĆUTANJE ADMINISTRACIJE)”.

U obrazloženju takvog stava sud je naveo slijedeće: “Sud je prije svega ispitao da li postoje procesno – pravne pretpostavke za pokretanje upravnog spora po tužbi, pa je našao da ne postoje, radi čega je odlučeno kao u dispozitivu iz slijedećih razloga:

Članom 11 Zakona o upravnim sporovima (SNFBiH 2/98, 8/00) propisano je da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima predviđenim u članu 22 ovog Zakona.

Iz navedenog proizlazi da se upravni spor zbog nedonošenja rješenja bilo po zahtjevu ili žalbi može pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta, a upravni akt u smislu člana 9 citiranog zakona je akt kojim nadležni organ iz člana 4 Zakona o upravnim sporovima rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari, a ne i u slučaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i o kojoj se ne rješava u upravnom postupku.

U predmetnom slučaju tužena Federalna komisija, kao i Kantonalna komisija protiv čijeg rješenja je tužiteljica izjavila žalbu, nisu organi koje ima u vidu član 4 Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak, pa otuda njihova rješenja ne predstavljaju upravne akte koji se mogu preispitivati u upravnom sporu, jer se tim rješenjima ne rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u kakvoj upravnoj stvari. Naprotiv, rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu odlučuje se o radno–pravnom statusu zaposlenika na čekanju i njihovim pravima iz tog statusa, pa se njihovo preispitivanje može vršiti samo pred mjesno nadležnim općinskim sudom, bilo po tužbi zaposlenika ili poslodavca.

S obzirom na iznijete razloge sud je, primjenom člana 26 stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbacio neupuštajući se u ispitivanje postojanja i drugih procesnih razloga za odbacivanje tužbe, kao ni u njenu opravdanost (iz Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-605/04 od 08.04.2004.).

Iz gore navedenog stava Vrhovnog suda Federacije BiH jasno je da se rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu odlučuje se o radno–pravnom statusu zaposlenika na čekanju i njihovim pravima iz tog statusa, da akti komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu nisu upravni akti, pa se njihovo preispitivanje može vršiti samo pred mjesno nadležnim općinskim sudom, bilo po tužbi zaposlenika ili poslodavca.

Na takav stav su upućivale i upute o pravnom lijeku koje su date u rješenjima Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu koje su ukazivale zainteresovanim stranama da mogu pred nadležnim sudom pokrenuti radni spor. Veliki broj zaposlenika ili poslodavaca je u ranijim godinama pokretao radne sporove pred nadležnim općinskim sudovima, a sudovi su, postupajući po tužbama, donosili presude.

Međutim, nužno je ukazati da je Vrhovni sud BiH u Rješenju broj: 070-0-Gr-06-000024 od 13.04.2006. godine, zauzeo stav koji je suprotan ranije zauzetom kada je u pitanju pravni karakter i ispitivanje konačnih rješenja komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu. Vrhovni sud je sada zauzeo stav da je za suđenje, u pravnim stvarima koje se odnose na sudsko ispitivanje rješenja donesenih od strane komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu, nadležan kantonalni sud. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud Federacije je naveo mišljenje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi usmjerenoj na poništenje upravnih akata-rješenja komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu koje su formirane od strane upravnog organa kantonalnog ministarstva i federalnog ministarstva, te da postupak pred komisijama za implementaciju člana 143 Zakona o radu nije regulisan odredbama Zakona o radu, niti bilo kojim drugim zakonom. Također, u donošenju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 1, člana 2 stav 1., člana 4, člana 8 i člana 11 Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH, zauzevši stav da se u konkretnoj stvari, kada su u pitanju rješenje komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu, radi o upravnim stvarima i primjeni pravila upravnog postupka, kao i mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv akata donesenih od strane upravnih tijela u cilju sudske zaštite. Vrhovni sud smatra da se u navedenom kontekstu trebaju posmatrati i odredbe člana 143 c, stav 2. tačka 1. federalnog Zakona o radu. Vrhovni sud je u obrazloženju svog stava naveo zaključak da je ispitivanje zakonitosti akata komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu, upravni spor, a da je za rješavanje u upravnim sporovima, shodno odredbama članova 4, 5 i 8 Zakona o upravnim sporovima, nadležan kantonalni sud.

Ovakav stav Vrhovnog suda suprotan je onome koji je donesen ranije u identičnoj stvari. Suštinski se ne dira u ostvarivanje prava na sudsku zaštitu i ispitivanje akata donesenih od strane komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu, jer će se i dalje moći voditi sudski sporovi, ali se mijenja stav sudske prakse u pogledu karaktera pravnih akta komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu a samim tim i nadležnosti sudova za suđenje u ovim sporovima.

PRAVNA POMOĆ

UPUĆIVANJE NA RAD U DRUGU ZEMLJU

Radimo u jednoj firmi u Zvorniku. Nedavno nam je direktor došao u pogon i saopštio da kompletna smjena od 18 radnika, ide na rad u fabriku koja se nalazi u Republici Crnoj Gori. Znajući za probleme koji se odnose na isplate plata i smještaj, tražili smo potpisivanje ugovora sa preciziranjem uslova upućivanja u inostranstvo. Svim radnicima je usmeno saopšteno da su ostali bez posla, i zabranjen je ulazak u krug firme. Može li poslodavac da raskine ugovor o radu sa radnicima koje upućuje na rad u stranu zemlju, a da pri tome nije obezbjedio smještaj, putne troškove i uslove isplate plata?

Članom 24 Zakona o radu RS (SG RS 38/2000) propisani su uslovi upućivanja radnika na rad u stranu zemlju:

“Poslodavac može radnika uputiti na rad u stranu zemlju u kojoj poslodavac obavlja dio svoje djelatnosti, pod uslovom da poslovi koje radnik treba da obavlja odgovaraju njegovim stručnim i ranijim sposobnostima i da sa radnikom sporazume o slijedećem:

  • trajanje rada u stranoj zemlji,
  • uslovima smještaja radnika za vrijeme boravka u stranoj zemlji, ako je to potrebno,
  • valuti u kojoj će se radniku isplaćivati plata i druga primanja po osnovu rada radnika u stranoj zemlji, kao i o rokovima i načinu isplate,
  • uslovima odlaska i povratka sa rada u stranoj zemlji.
  • Stranom zemljom, u smislu stava 1. ovog člana ne smatra se Federacija BiH.”

Članom 114 Zakona o radu RS, propisano je da otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor o radu.

Radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa možete, u skladu sa članovima 105 i 107 Zakona o radu RS (SGRS 38/2000), pokrenuti spor kod nadležnog suda i tražiti zaštitu prava kod nadležnog inspektora rada. U Vašem slučaju stvarno i mjesno nadležan je Osnovni sud u Zvorniku, te Republički inspektor rada Banja Luka, sjedište u Bijeljini.


VISINA OTPREMNINE

Rješenjem Federalne Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu FBiH priznata su mi prava koja su regulisana članom 143 Zakona o radu FBiH. Moj poslodavac želi da postupi po predmetnom rješenju, ali mi se čini da je visina otpremnine koju mi nudi jako mala. Kako se izračuna visina otpremnine u skladu sa predmetnim članom?

Ovaj vid otpremnine predviđen je za isplatu radnicima koji su se nakon stupanja na snagu Zakona o radu obratili poslodavcu sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa. Visina otpremnine shodno stavu 5. člana 143 Zakona o radu FBiH isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se na način da se prosječna mjesečna plaća isplaćena na nivou FBiH za mjesec august 2000. godine, koja je iznosila 418,41 KM, pomnoži sa koeficijentom i to: za staž do 5 godina koeficijent iznosi 1,33, za staž od 5 do 10 godina koeficijent iznosi 2,00; za staž od 10 do 20 godina koeficijent iznosi 2,66, te za staž preko 20 godina koeficijent iznosi 3,00.

Ugovorom o otpremnini koji ćete potpisati sa Vašim poslodavcem možete regulisati rokove i način isplate otpremnine.


NAKNADA U SLUČAJU SMRTI ZAPOSLENIKA

Moj muž je nakon kratke i teške bolesti umro u oktobru prošle godine. Preduzeće u kojem je bio zaposlen nije mi priteklo u pomoć i nije mi pomoglo oko troškova sahrane, niti mi je dalo novčanu naknadu zbog smrti moga muža. Pismeno sam se obratila preduzeću u kojem je moj muž radio i tražila da mi novčano pomogne. Direktor preduzeća nikada nije pismeno odgovorio na moj zahtjev ali je, na moje insistiranje, rekao da preduzeće nema novaca i da ja nemam pravo ni na kakvu novčanu naknadu zbog smrti moga muža. Interesuje me kako je ovo pitanje regulisano u Federaciji BiH. Imam li pravo na novčanu naknadu zbog smrti bračnog druga, koliko i od koga?

Ova materija je regulisana Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Ugovor je objavljen 07.09.2005.godine u Službenim novinama Federacije BiH (SNFBiH) broj 54/05, a stupio je na snagu narednog dana.

Član 15 Općeg kolektivnog ugovora kaže da se, u slučaju smrti zaposlenika ili teške invalidnosti zaposlenika, koji nisu posljedica nesreće na poslu i u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika, isplaćuje novčana naknada njegovoj porodici u visini najmanje dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Istim članom je također propisano da se članom porodice smatraju: bračni drug, djeca i roditelji, kao i unučad bez roditelja koju zaposlenik izdržava živeći u zajedničkom domaćinstvu

Dakle, Vi imate pravo da od poslodavca Vašeg umrlog muža zahtijevate naknadu za slučaj smrti zaposlenika i člana uže porodice, koja nije posljedica nesreće na poslu, odnosno imate pravo da zahtijevate isplatu najmanje dvije prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju da poslodavac ne odgovori na Vaše traženje i ne isplati Vam traženu naknadu, možete tražiti od nadležnog suda zaštitu svojih prava.

Kako biste izbjegli dugotrajni sudski postupak, zaštitu svog prava možete tražiti i od Federalnog odnosno kantonalnog inspektora rada, jer su oni zaduženi za nadzor nad primjenom Ugovora (član 42 Općeg kolektivnog ugovora).


PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZBOG PREKOBROJNOSTI

U Sudu za prekršaje u Tuzli zaposlena sam u pisarnici, kao namještenik na radnom mjestu za koje je propisana srednja stručna sprema. S obzirom na to da će reformom pravosuđa doći do ukidanja sudova za prekršaje i njihovog pripajanja redovnim sudovima, interesuje me koja su moja prava, u slučaju da, kao prekobrojna, ostanem bez posla?

Po donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa zbog prekobrojnosti, utvrdit će se pravo na otpremninu shodno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i članu 46 Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, s tim da će otpremnina iznositi najmanje 6 mjesečnih plata ostvarenih na radnom mjestu u sudu za prekršaje, ukoliko radni staž nije bio duži od 6 godina. Za radni staž duži od 6 godina, otpremnina se shodno zakonskim odredbama može povećati za još najviše 6 mjesečnih plata, pojedinačno za svaku narednu navršenu kalendarsku godinu, što znači da može iznositi najviše 12 mjesečnih plata. Tako će i namještenici koji imaju više od 12 godina radnog staža dobiti otpremninu u iznosu od 12 njihovih plata.

Zatim, prekobrojni namještenici po prestanku radnog odnosa, pod uslovom da se prijave zavodu za zapošljavanje u mjestu prebivališta, u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, imaju pravo na zdravstveno osiguranje, te novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti koju je dužan isplaćivati Zavod za zapošljavanje. Još jedan uslov mora biti ispunjen, a to je da su izmirene obaveze uplate zakonskih doprinosa iz penzijsko, invalidsko, te zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Zavisno od godina radnog staža bit će utvrđen period za koji ćete naknadu po osnovu nezaposlenosti primati.


POVREDA RADNE OBAVEZE

U toku rada učinio sam izvjestan propust koji je moj poslodavac okarakterisao kao lakšu povredu radne obaveze. Kakve mjere poslodavac može preduzeti protiv mene?

Poslodavac može za lakšu povredu radne obaveze protiv uposlenika preduzeti slijedeće mjere:

  • pismeno upozorenje poslodavca,
  • jednostrani otkaz ugovora o radu.

Pismeno upozorenje poslodavca radniku se daje za lakšu povredu radne obaveze. Ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radne obaveze, poslodavac ga može pismeno upozoriti.

Ukoliko radnik pored upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, ponovljeno ponašanje može se okvalifikovati težom povredom radne obaveze. Zbog teže povrede radne obaveze poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu.


OTKAZNI ROK

Zaposlen sam u jednom trebinjskom preduzeću. Kako očekujem da mi uskoro prestane radni odnos, molim vas da mi odgovorite imam li pravo na otkazni rok i koliko on traje?

Kod prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na otkazni rok, osim u slučajevima izričito navedenim u zakonu o radu (ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza ili ako se u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad). Otkazni rok ne može biti kraći od 15 kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu daje radnik, niti kraći od 30 dana ako otkaz daje poslodavac. Otkazni rok počinje teći od dana uručenja otkaza radniku, odnosno poslodavcu. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i uslovi za otkazni rok, trajanje otkaznog roka i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama radnika i poslodavca za vrijeme otkaznog roka.

Ako radnik, na zahtjev poslodavca, prestane da radi prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je dužan da mu isplati naknadu plate i prizna sva prava po osnovu rada kao da je radio do isteka otkaznog roka. Poslodavac je dužan da radniku omogući da za vrijeme otkaznog roka koristi jedan slobodan dan u sedmici radi traženja novog zaposlenja.

IZ PRAKSE UDRUŽENJA VAŠA PRAVA BIH

Radnici Unis-Ferosa AD Srebrenica zatražili pomoć Vaših prava BiH

ČEKAMO, A NE ZNAMO ŠTA

Uz pravnu pomoć kancelarije za besplatnu pravnu pomoć Vaših prava BiH u Srebrenici, dvadeset radnika fabrike Unis-Feros AD Srebrenica dobilo je sudska rješenja po kojima im je poslodavac obavezan isplatiti sve neisplaćene plate od oktobra 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom.

Februara prošle godine, odmah na početku radnog dana, u nekoliko trenutaka sedam puta nam poželješe dobro jutro. Prije nego što i stigosmo otpozdraviti oni se izviniše za gužvu koju napraviše u trenutku i objasniše da svi dolaze zbog istog problema. Uposlenici su firme Unis-Feros AD iz Srebrenice, bez plata, uplata doprinosa i ostalih prava iz radnog odnosa: “Evo već godinu dana nalazimo se na nekoj vrsti čekanja, a šta čekamo ne znamo,” požalili su se radnici.

Naime, naši korisnici su radnici Unis-Feros u Srebrenici. Zbog lošeg poslovanja firme samo su još njih sedam, raspoređeni na radnim mjestima obezbjeđenja objekta, dolazili na posao.

“Naš posao mi savjesno i radimo ali naš problem je u tome što niko iz firme ne vodi račina o nama niti ispunjava obaveze prema nama. Direktor Bačić Milenko jednom do dva puta mjesečno navrati u firmu. Radimo bez plata, socijalnog i penzijskog osiguranja, struja u fabrici je isključena još u martu 2004. godine, pa čak moramo sami kupovati i drva za ogrjev, plaćamo sami sebi prevoz do posla i nazad i, vjerujte nam, nalazimo se na ivici životne egzistencije, mi i naše porodice”.

U ime radnika napisali smo zahtjev za zaštitu prava radnika Republičkom inspektoru rada u Bijeljini koji je po izlasku na lice mjesta konstatovao sve navedeno, ali nije preduzeo nikakve mjere prema odgovornim u firmi.

Nije bilo drugog rješenja nego savjetovati radnike da ostvare svoja prava na sudu. Napisane su tužbe za sedmoricu radnika koji su nam se prvi obratili. Kasnije su se za pravnu pomoć obratili i ostali radnici Ferosa, tako da tužba tužbu stiže, njih dvadeset.

Nadležnost suda tužioci zasnivaju na odredbama članova 28., 29. i 40. Zakona o parničnom postupku RS i člana 16. stav 3. Zakona o sudovima i sudskoj službi RS. Pravni osnov ovog tužbenog zahtjeva tužilac zasniva na odredbi člana 105. Zakona o radu RS. Unis-Feros AD Srebrenica, tužena strana, nije ispunjavala svoje obaveze prema ugovoru o radu zaključenim sa tužiocem.

Od oktobra 2003. godine, pa do podnošenja tužbi, poslodavac nije isplaćivao lični dohodak svojim uposlenicima, niti ostale naknade po osnovu rada, tako da su dugovanja po ovom osnovu narasla i po nekoliko hiljada konvertibilnih maraka za svakog radnika.

Obzirom da radnici uz tužbu nisu mogli pribaviti potrebe dokaze, traženo je od Suda da naložio Unis-Ferosu da potrebnu dokumentaciju dostavi sudu po službenoj dužnosti, a da se nakon toga odredi vještak iz oblasti finansijske struke koji će na osnovu pribavljenih dokaza utvrditi obaveze tuženog.

Osnovni sud u Srebrenici je vrlo brzo donio presude u korist radnika u kojima je u potpunosti ispoštovao zahtjeve radnika: isplatu svih neisplaćenih plata, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao naknadu troškova parničnog postupka tužiocima, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sud je također imao razumijevanja i kada su u pitanju sudske takse na tužbe i presude, pa su udovoljili zahtjevima koja su Vaša prava BiH pisala u ime radnika, a donose se na plaćanje sudske takse u tri rate, kako ne bi bila još više ugrožena životna egzistencija radnika i članova njihovih porodica.

Za sve presude koje su postale pravosnažne i izvršne urađeni su i prijedlozi za njihovo izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom pokretne i nepokretne imovine poslodavca.

Kako smo saznali tek nekoliko radnika još uvijek nije spremno svoja prava tražiti putem suda. “Kad smo mogli čekati tri godine, možemo čekati i dalje,” kažu.

I čekaju, možda i dočekaju ….


Pravo na novčanu naknadu za bolovanje i otpremninu radi penzionisanja

SUD NIJE UZALUD

“Ništa nije bilo uzalud. Sud je riješio u moju korist, a moja bivša firma je obavezna da mi isplati 5.200 KM”, bio je zadovoljan korisnik Osman Feridović, koji je u kancelarija Udruženja Vaša prava BiH u Zenicu došao da podjeli radosnu vijest. Uz pravnu pomoć Udruženja Vaša prava BiH, Osman je vodio spor pred Općinskim sudom Zenica, zbog neisplaćene naknade plaće za bolovanje i otpremnine radi penzionisanja

Vijest nas je svakako obradovala, a iskoristili smo priliku pa se i našalili na račun našeg korisnika, koji u početku i nije bio oduševljen idejom da tuži bivšeg poslodavca, smatrajući da će to biti samo još jedan od postupaka koji neće dati nikakve praktične rezultate.

U Vaša prava BiH Osman Feridović je došao tražeći pomoć pri sastavljanju molbe za dodjelu socijalne pomoći, ali tek pri ispitivanju činjeničnog stanja, ustanovili smo da je korisnik penzionisan, a da poslodavac nije isplatio otpremninu, te da za posljednje gotovo dvije godine, koliko se nalazio na bolovanju, nije dobio niti jednu konvertibilnu marku. Objasnili smo mu da bi bilo bolje da, umjesto podnošenja zahtjeva za jednokratnu socijalnu pomoć, tuži poslodavca zbog neisplaćene otpremnine i naknade za plaća za vrijeme bolovanja, jer postoje realne mogućnost da spor bude riješen u njegovu korist. Međutim, korisnik je bio skeptičan, plašio se gubitka spora i plaćanja troškova.

“Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu,” upoznali smo korisniku sa članom 72. Zakona o radu FBiH, a potom mu objasnili i član 42. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH, u kome se kaže da osiguranik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, odnosno za vrijeme dok se nalazi na bolovanju. Pojasnili smo mu i član 56. istog zakona, koji određuje da je poslodavac obavezan obračunati i isplatiti naknadu plaće iz člana 42. ovog zakona za prvih 42 dana bolovanja na teret svojih sredstava, dok će sredstva koja poslodavac isplati zaposleniku za bolovanja preko 42 dana, poslodavcu refundirati nadležni zavod za zdravstveno osiguranje.

“Naknada plaće po osnovu bolovanja, shodno odredbi članova 46. i 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju iznosi 80 posto od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za prethodni mjesec, odnosno 80 posto od prosjećne plaće isplaćene na nivou kantona, a minimalno 250 KM,” objasnili smo. Korisnik se uvjerio da se u njegovom slučaju zakon nije poštovao i pristao da mu Vaša prava BiH napišu tužbu.

Nakon što je tužbu predao nadležnom sudu na procesuiranje, pravnici Vaših prava BiH su za svaki dio postupka savjetovali Osmana o radnjama koje treba poduzimati.

Protivna strana–poslodavac je u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporavao tužbeni zahtjev tužioca, pravdajući to činjenicom da zbog teške finansijske situacije u preduzeću ne vrši uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog čega Zavod zdravstvenog osiguranja odbija da izvrši povrat sredstava koje bi poslodavac, po osnovu naknade plaće za bolovanje, trebao isplatiti zaposleniku. Osporavao je i dio tužbenog zahtjeva kojim se tražila isplata otpremnine, a kao razlog poslodavac je naveo da otpremnina radi odlaska u penziju nije regulisana Zakonom o radu FBiH, niti općim aktima poslodavca.

S time u vezi korisniku smo sugerisali da se, tokom glavne rasprave, osvrne na odgovor protivne strane, te da istakne da je problem neplaćanja doprinosa za zdravstvo i nemogućnosti refundacije sredstava isključivi problem poslodavca i Zavoda zdravstvenog osiguranja, te i da je taj problem pravno irelevantan za konkretan spor. Što se tiče osporavanja prava na otpremninu, korisnika smo uputili na odredbe člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, u kome jasno stoji da prilikom odlaska u penziju zaposleniku pripada pravo na otpremninu u iznosu od najmanje 3 prosječne plaće ostvarene u FBiH. Korisnika smo poučili da ovaj Ugovor ima znatno veću pravnu snagu od bilo kojeg internog akta poslodavca.

Nakon provedenog postupka Općinski sud Zenica je donio Presudu kojom je tužbeni zahtjev tužioca usvojen u cijelosti, u međuvremenu presuda je postala i pravosnažna.

Poslodavac je, sada u obavezi da isplati 5.200 KM duga svom bivšem radniku Osmanu Feridoviću. U koliko to ne uradi Vaša prava BiH će za korisnika napisati prijedlog sudu za prinudno izvršenje rješenja.


GODINE VAŽNIJE OD ISKUSTVA

Početkom ove godine kancelariji za besplatnu pravnu pomoć Udruženja Vaša prava BiH u Banja Luci obratila se gospođa sa molbom da joj pomognemo da se vrati na posao, jer ga je, kako je tada rekla, izgubila zbog nečijeg inata. Bila je, kaže, dugogodišnji radnik u jednoj banjalučkoj banci, obavljala je veoma složene poslove kao referent za platni promet, ali je zbog viška službenika ostala bez posla.

“Ta odluka poslodavca mi nije teško pala, jer nisam bila jedina otpuštena tom prilikom. Ljuta sam na poslodavca što me je odbio primiti ponovo na isto radno mjesto, po osnovu konkursa objavljenog u dnevnim novinama, iako je imao zakonsku obavezu da tako učini.”, objasnila je sažeto svoj problem.

Po objavljivanju konkursa, korisnica je podnijela prijavu za prijem u radni odnos, na mjesto referenta za platni promet i bila uvjerena da će je kao dugogodišnju i iskusnu radnicu poslodavac primiti. Međutim, vrlo brzo je saznala da je na to radno mjesto zaposlena mlađa osoba sa završenom srednjom školom, bez iskustva, ali supruga viđenijeg opštinskog privrednika.

Saznavši da se poslodavac oglušio o njene iskazane radne sposobnosti, a utvrdivši da ima zakonskog osnova da pokrene postupak poništenja oglasa s obzirom da poslodavac nije ispoštovao svoju zakonsku obavezu utvrđenu članom 124 Zakona o radu RS, korisnica je čvrsto odlučila da ne odustane od svojih prava. Ovaj član zakona određuje prioritet u prijemu u ponovni radni odnos u roku od godinu dana, onih radnika kojima je radni odnos prestao zbog smanjenja posla.

Prije nego što je, po preporuci drugih korisnika, zatražila besplatnu pravnu pomoć od Vaših prava BiH, samoinicijativno se obratila poslodavcu, te Republičkom inspektoratu za rad u Banja Luci, ali bez uspjeha.

Dokumentacija koju je korisnica predočila potvrdila je sve njene izjave, posebno odgovor zamjenika predsjednika Nadzornog odbora banke na prigovor zbog primanja kandidata suprotno Zakonu o radu RS. Naime, sam poslodavac je u svom odgovoru priznao da je primljen kandidat koji nema iskustva za obavljanje poslova referenta za platni promet, da trenutno radi kao pripravnik, ali da je to osoba mlađa od naše korisnice, te joj treba dati priliku da se osposobi za posao. Pravdajući svoj postupak, poslodavac se pozvao i na zacrtanu politiku firme, kojom se podržava “pomlađivanje firme” kroz upošljavanje mlađeg kadra.

Pravnici Udruženja Vaša prava BiH, kroz svoje dugogodišnje iskustvo imali su priliku pročitati odgovore različitog sadržaja, ali da ugledna bankarska institucija odbije svog dugogodišnjeg radnika samo zato što nije mlad, neosporavajući ni stručnost, niti kvalitet, spada među najneprimjernije i vrlo drske postupke.

Udruženje Vaša prava BiH je u ime korisnice odmah proslijedilo prigovor na odgovor poslodavca, direktoru banjalučke filijale banke poslalo zahtjev za sporazumno rješenje problema, a Republičkom inspektoru rada zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

Nedugo potom, korisnica nam je telefonski javila kako je dobila poziv od poslodavca da se u roku od tri dana prijavi na posao u ekspozituri te banke, ali u drugom mjestu. “Ne smeta mi što nije u Banja Luci, naravno da ću pristati”, rekla je oduševljeno.

Ubrzo joj se obratila i inspektorica rada i obavijestila je da je izvršila nadzor kod poslodavca i utvrdila povredu njenih prava iz radnog odnosa, te naložila poslodavcu njihovo otklanjanje u roku od 8 dana. Kako je utvrđena i povreda člana 126 Zakona o radu RS prema kojoj je poslodavac bio u obavezi da po oglasu primi bivšu radnicu, inspektorica je naložila da joj poslodavac uspostavi radni odnos od dana kada je po oglasu trebala da počne sa radom, te da joj za taj period uplati doprinose.

Takvom odlukom inspektorice, poslodavac se djelimično složio. Prihvatio je uplatu doprinosa za taj period, ali je odbio isplatu plate, pa se korisnica ponovo obratila za savjet u Vaša prava BiH. U zajedničkom, sada već drugarskom razgovoru, pravnici Udruženja predložili su korisnici da prihvati ponudu poslodavca.

Početkom juna, nekoliko sedmica nakon njene posljednje posjete, u kancelariju je stigla pošiljka umotana u kesu na kojoj je velikim slovima pisao naziv poznate banke. U kesi je bio rokovnik s istim znakom na koricama. Nismo trebala ni pitati, znali smo od koga je.


OTKAZ PRED PENZIJU

“Ostale su mi još samo četiri godine do penzije, a dali su mi otkaz. Zato sam ih tužio,” kazao je korisnik ulazeći u sarajevsku kancelariju za besplatnu pravnu pomoć Udruženja Vaša prava BiH. “Radio sam u toj školi punih osam godina, svake godine drugi ugovor o radu. Čak sam izvršio i dokvalifikacije kako bih zadržao radno mjesto. I na to sve su mi dali otkaz, bez otkaznog roka i ikakvih drugih prava. Mene su proglasili viškom, a nakon kratkog vremena na moje su mjesto zaposlili drugu osobu. To sigurno nije u skladu sa zakonom.”

Iz dokumentacije koju je korisnik donio sa sobom bilo je jasno je u ovom slučaju otkaz u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu, te da, s obzirom na ostalu dokaznu dokumentaciju, ima velike izgleda da uspije u sporu. Međutim, Sud je vratio tužbu, koju je korisnik sam sačinio, da se uredi na način predviđen Zakonom o parničnom postupku.

Pravnici Vaših prava BiH uredili su za korisnika tužbu po nalogu suda, alternativno postavili tužbeni zahtjev tražeći da se korisnik vrati na posao i da mu se isplate sve plate kao da je radio ili da mu se isplati otpremnina. Korisnika smo zamolili da nam se javi po zakazanom pripremnom ročištu.

I zaista, kada je zaprimio odgovor na tužbu od tuženog i poziv za pripremno ročište, korisnik je došao da se informiše o načinu provođenja pripremnog ročišta. Sačinili smo mu izjašnjenje na ročištu i objasnili mu da sve što je napisano u tom izjašnjenju mora ući u raspravni zapisnik.

Dan nakon što je održano ročište, ponovo se javio. Zvučao je zabrinuto. “Mislim da sam nešto pogriješio na ročištu. Sudija mi je rekla da ne mogu tražiti ili povratak na posao sa isplatom plaća ili isplatu otpremnine, pa sam samo tražio povratak na posao. Imam kopiju zapisnika, mogu li ponovo doći do vas?”

I zaista, korisnik je precizirao tužbeni zahtjev i tražio samo povratak na posao kod tuženog, bez ostalih prava koja mu po zakonu pripadaju. Tužbenog zahtjeva, kako je bio postavljen u uređenoj tužbi, nije bilo.

Na sreću, s obzirom da pripremno ročište još uvijek nije bilo zaključeno, ponovo smo precizirali tužbeni zahtjev korisnika koji je i u samom startu bio postavljen alternativno, a korisnika uputili da, ukoliko mu sudija bude opet rekao da ne može tako postaviti zahtjev, kaže sudu da ga odbije sa onim zahtjevom koji nije osnovan.

Korisnik je postupio po uputama pravnika Vaših prava BiH. U daljem postupku, provođenjem dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke, ponovo smo precizirali tužbeni zahtjev u odnosu na visinu korisnikovih potraživanja, pa smo zamolili korisnika da se javi ukoliko ne bude zadovoljan presudom kako bi u roku uložio žalbu.

Mjesec dana nakon što je okončana glavna rasprava, korisnik je ponovo došao Vaša prava BiH u Sarajevu, ovoga puta sa dobrim vijestima. Sud je usvojio tužbeni zahtjev koji je bio povoljniji za korisnika, i obavezao poslodavca da vrati korisnika na posao, te da mu isplati sve plaće kao da je radio i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Njegova je sreća i oduševljenje bilo zarazno, pa smo i mi u Udruženju odahnuli i radovali se njegovom uspjehu.

Na žalost, korisnikov je poslodavac uložio žalbu na presudu, na koju je korisnik, uz pravnu pomoć Vaših prava BiH uložio odgovor. Predmet se još uvijek nalazi kod drugostepenog suda na rješavanju. Ubijeđeni smo da će i drugostepeni sud potvrditi prvostepenu presudu, te da je poslodavac ulaganjem žalbe samo odložio izvršenje presude.

Zaštita prava u redovnom sudskom postupku dugo traje, ali je ponekad jedini način da se ona ostvare. Nadamo se da će naš korisnik uskoro ostvariti svoja prava, te da će s tog radnog mjesta ostvariti i pravo na penziju.