Diskriminacija: SLUČAJ SESTRE JANJE MARTINE KATOVIĆ

Ja sam profesor predškolskog odgoja. Meni Ustav BiH garantira da mogu raditi svoj posao, ukoliko imam kvalifikacije za to. Ustav kaže bez obzira na boju kože, na vjeru, naciju ne znam ni ja na što, imaš pravo.

Avgusta 2008. u Glamoču je bio raspisan konkurs za direktora/direktoricu vrtića “Leptirić”. Jedina osoba koja je tada ispunjavala sve uslove predviđene konkursom, ali i jedina osoba koja se javila na taj konkurs, bila je sestra Janja Martina Katović.Od tada, ali i mnogo prije nego što je postala direktorica, Martina je trpjela najgori mogući oblik diskriminacije.Prvi čovjek općine Glamoč javno je rekao da njemu i njegovoj stranci (SNSD) smeta što u vrtiću radi Martina koja nosi odoru časne sestre. Udruženje „Vaša prava BiH“ i sama Martina su to prepoznali kao diskriminaciju. Usljedila je tužba.

Sestra Martina je izašla kao pobjednica. Prvostepenom presudom je potvrđeno da je nad sestrom Janom Martinom Katović izvršena diskriminacija, a općini Glamoč se nalaže da je imenuju za direktoricu. U razgovoru sa Martinom, pokušali smo da saznamo kroz šta je prošla ova hrabra žena.



Rođena u Gornjem Vakufu. Zatim odlazite u Zagreb i postajete redovnica. Nakon toga, ponovo se vraćate u BiH, tačnije u Glamoč. Zašto?

Ja sam se sretna vratila u Bosnu. Znate zašto? Jer sam ovde rođena. Kada me je moja provincijalna poglavarica pitala za Glamoč, ona mi je doslovno rekla: “Martina ti imaš kvaliteta za Glamoč. Ako ja tamo pošaljem sestru koja je rođena u Hrvatskoj, ili negde drugo, bojim se da neće razumijeti mentalitet toga čovjeka.” Oni su imali povjerenja u mene i ja sam došla u Glamoč kako bih stavila vrtić u pogon. To sam i učinila. Od devetog mjeseca 2000. ja sam u tom vrtiću.

To je bila idealna prilika za vaš povratak. Kako vas je prihvatila sredina?

Ja kao redovnica pripadam jednom narodu. Pripadam hrvatskom narodu, idem u katoličku crkvu. Hrvati misle da imaju nekakva prava nada mnom. Međutim, ja sam zauzela sasvim drugačiji stav. Ja osjećam da je Bog mene tamo posalo svoj djeci, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima. Prvi problem na koji sam naišla je bio problem jednog roditelja Hrvata. On je došao jednog dana i kazao kako on ne želi da njegovo dijete bude u vrtiću zajedno sa bošnjačkim djetetom. Svaki roditelj ima pravo da svoje dijete upiše gdje hoće. On je ispisao svoje dijete iz vrtića, ali ja sam i dalje nastavila da u vrtić primam svu dijecu.

U vrtiću radite već više od deset godina. Odgojili ste mnoge generacije iz “sva tri” naroda. Da li je to možda bio razlog zbog koga ste imali probleme?

Vjeruem da je i to bio jedan od problema. Mada, dugo vremena političari se nisu izjašnjavali. Dugo vremena sam čitala između redaka. Međutim, od kako je ovaj načelnik došao prije tri godine, od tada je počelo mnogo intenzivnije. Sve dok nije eskaliralo emisijom “Crta” na BHT-u, u kojoj je načelnik općine, Radovan Marković kazao: ”Meni i mojoj stranci smeta njena uniforma.” Dakle, možete da zamislite šta je to kada se on usudio da javno na televiziji govori tako diskriminatorski.

Vi ste definitivno ovdje prepoznali diskriminaciju?

Ja sam inače profesor prdškolskog odgoja. Meni Ustav BiH garantira da mogu raditi svoj posao, ukoliko imam kvalifikacije za to. Ustav kaže bez obzira na boju kože, na vjeru, naciju ne znam ni ja na što, imaš pravo. Nigde ne piše da ja kao redovnica ne mogu raditi svoj posao. I to je čista diskriminacija, samo što to on ne prepoznaje.

Da li možemo reći da je tada krenula Vaša borba da dokažete da ste prije svega pedagog i profesionalac, a onda redovnica?

Svi moji problemi su se intezivirali od prije tri godine. Međutim, ja problem imam još od 2003. kada je odlukom OHR-a te 2003. smijenjen jedan, a postavljen drugi načelnik. Tadašnje vlasti su donijele odluku da nas četiri djelatnice vrtića skidaju s platnog spiska. Zamislte to. Načelnik je donio tu odluku bez općinskog Vijeća, bez ičega. I zapravo, još tada je krenula neka moja borba. Mi smo tada imali i prosvjede da bismo ukazali na naš problem. Zanimljivo je da su tada iza mene stali Šefik, roditelj Bošnjak, Luka, roditelj Srbin, dok se Hrvati nisu smjeli pojaviti. Tako da ja bukvalno prosim nama za plaće od tada.

Onog trenutka kada ste prepoznali diskriminaciju, odlučili ste se da preduzmete neke korake. Šta ste prvo učinili?

Prije nego što sam podigla tužbu Upravnom vijeću vrtića, dakle vijeće koje je imenovao osnivač, odnosno općina, ja sam njima prvo rekla što namjeravam. Oni su zaključili da je najbolje da odem kod načelnika općine, porazgovram sa njim i da nekako to interno rešimo. Osim te tužbe za diskriminaciju, postoji još jedna tužba po pitanju naših plaća. Mi 19 mjeseci nismo primile plaću, nas četiri djelatnice. Tada smo pokušale razgovarati sa načelnikom. Iznjeli smo svoje stavove, svoje namjere. Sa mnom je bila predsjednica Upravnog vijeća, predstavnik roditelja i još jedan član Upravnog vijeća. Načelnik općine je tada doslovno rekao: “Vi tužite, kad dobijem presudu, ja ću platiti.” Ja više nisam imala izbora. Mi sada imamo jedno riješenje za izvršenje. Biće blokada općinskog računa, namiriće se sredstva jednoj djelatnici, ja sam dobila presudu Županijskog suda, a još ostale tete čekaju presude po pitanju plaća.

Da li Vas je načelnik Radovanović i prije “javno” izrečene diskriminirajuće izjave, uvrijedio na neki način?

I prije nego što je izrekao to što je izrekao na državnoj televiziji, u našim osobnim kontaktima mi je svaki put doslovno govorio: “Znate, nas smeta Vaša uniforma.” Problem je bio što ja za to nisam imala dokaza za to. Kada je on izletio sa svojom izjavom na državnoj televiziji, ja sam rekla: ,, Evo ga, sada imam dokaz ”. A bez obzira na tu izjavu, ja imam dokumenata i dokumenata gdje sam ja pisala, tražila, upozoravala, govorila da se radi odislriminaciji. Pa ne možeš ti meni reći šta da ja obučem, to je moj osobni izbor.

Usljedila je tužba.

Mi smo u četvrtom mejesecu ove godine digli tužbu. Ja sam u drugom ili trećem mjesecu, ne sjećam se tačno, podnijela izvještaj općinskom Vijeću o radu vrtića i tom prilikom rekla vijećnicima da je optužnica podignuta, jer sam bila prisiljena na to. Oni su bili šokirani. Bile su reakcije kao da ne znaju šta se dešava. Mada, možda i nisu znali. Puno ljudi se boji govoriti… Možda se i ja ne bih usudila pokrenuti sve ovo da sam obiteljski čovjek, jer bih imala djecu koja ovise o mom kruhu. Ja sam redovnica, imam sve moje sa mnom. Imam zajednicu iza sebe koja će reći: “Martina ti imaš kruh, imaš krov nad glavom.” Meni više i ne treba. Plaću koju primam, ja je ne koristim. Imam od čega živjeti, imam zajednicu, poštujem pravila svoje zajednice. I kao takva mogu dići glas! Mene općina ne može ničim uvjetovati. Da sam mama, da imam petoro djece, ne bih se usudila ići ovim putem.

Glamoč je jako mala sredina. Vijest o tome da ste tužili načelnika se jako brzo proširila. Kakve su bile rakcije okoline?

Mene prosto iznenađuje kako ljudi mogu bit dvije osobe u jednom trenutku. Imam ljude koji su u općinskom Vijeću, ljude koji su roditelji djece koja su kod mene u vrtiću. Oni meni kažu da imaju povjerenja u mene, da će mi dovesti dijete, ali politički, oni moraju podići ruku protiv mene. Meni je to strašno! Kako to ljudi mogu biti ovo i ovo u isto vrijeme? Ja sam to jednoj mami morala reći. Ne mogu razumjeti. Ja bih našla kompromisno riješenje i u trenutku glasanja, ja bih izašla. Mada generalno govoreći, roditelji stoje iza mene. Nikada nisam imala probleme sa njima.

Vi ste dobili prvostepenu presudu Općinskog suda, očekujete potvrdu i sa Županijskog. Šta će to značiti za Vas?

Ja kada budem imala presudu u ruci, to će biti svakom čovjeku, iole normalnom koji razmišlja, dokaz. Ljudi će reći: “Ova žena je postigla nešto, krenula je tim putem.” Možda ovo bude okidač za mnoge druge koji su u sličnoj situaciji, pa da se kaže stop, ne može više ovako. Hajde da mijenjamo nešto u ovom društvu. Ja mislim da je to jedan od putova da idemo ka boljem društvu.

Poznato je da je diskriminaciju teško dokazati. Bez obzira na to što je u Vašem slučaju ona bila “javno” izrečena, koje ste još dokaze koristili kako bi je dokazali?

Na prvom ročištu iznosili smo dokaze. Naša strana je iznosila dokaze da se radilo o diskriminaciji. Naša strana je tražila svjedoke, poput mene sestre, koje rade u javnim ustanovama u redovničkoj uniformi, a koje niko ne pita zašto je nose. Jedna od sestara je sestra Marcijana Krištić koja 35 godina radi u Sarajevu u bolnici. Ona je viša medicinska sestra. Druga sestra koja je bila svjedok je sestra Aneta. Ona je prije rata 17 godina radila u bolnici u Banja Luci. I ona je radila u redovničkoj uniformi. Njoj niko nije postavljao pitanje njene uniforme. Treća sestra je sestra Zdravka. Doktorirala je socijalni rad. Radi u Zagrebu na Pravnom fakultetu kao redovni profesor i u Mostaru na Socijalno radu kao izvanredni profesor.

Moramo priznati da je prošao kratak period od trenutka podnošenja tužbe, do prvostepene presude Suda u Livnu.

Pa u čitav proces su se uključili ombudsmeni, kao i OHR. Recimo, na glavnoj raspravi je bio predstavnik ombudsmena. Svi su htjeli da vide o čemu se tu radi. Znate, drugačije je sudu kada imate promatrače koji će reagovati i reći da nešto nije u redu. Na kraju, to je i njihova uloga.

Prvostepena presuda je nedavno izrečena. Kako se sada osjećate?

Sada se osjećam ponosno na jednoj strani, a s druge strane… Ne znam kako to da kažem… Nije neugodno, ali, nije jednostavno bit pod ovim pritiskom. Ljudi su jako znatiželjni, drugi ne razumiju o čemu se radi, dobijam svakakva pitanja, ljude svašta zanima… Opet, s druge strane sam jako ponosna, jer sam pošla tim putem. Progovorila sam, pokazala da ima diskriminacije u našem društvu i da se trebamo zajedno boriti protiv nje.

Razgovarao: Dalibor Tanić

Diskriminacija/DEPO PORTAL – BLIN/a.k.